INFO BIRO

ĆEVAP FEST: Cijeli svijet, a banjalučki! (VIDEO)

U gradu na Vrbasu 10.000 gostiju došlo je na prvi festival ćevapa

14.01.2018.

U centru Banjaluke, na parkingu kod Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, održan je prvi "Ćevap fest". Tokom manifestacije koju je posjetilo više od 10.000 ljudi prodato je oko 8.500 porcija ćevapa. Prema najavama organizatora, "Ćevap fest" trebalo bi da postane tradicije u gradu na Vrbasu.

Jedna poslijeratna anegdota o svadbi Banjalučanke u Vojvodini – o kojoj se još priča – najbolje oslikava svu posebnost banjalučkog ćevapa.
Ljepa Banjalučanka udavala se poslije rata u poznatom dvorcu Dunđerski kod Novog Sada za tamošnjeg mladoženju, poznatog po velikoj ljubavi prema banjalučkim ćevapima. Zaljubljen u ćevape u pločicama, a ne odvojene, mladoženja je specijalno za svadbeno veselje naručio da se u dvorac iz Banjaluke dopreme velike količine sirovih ćevapa od provjerenog mesara kako bi ih kuvari pripremili za svadbenu gozbu. Sve je to išlo po planu, dok mladoženja ujutro ne uđe u kuhinju da se raspita kako idu pripreme jela, kad na njega “siknuše” bijesni kuvari:

- Pa, čovječe, ko ti je vozio ove ćevape, cijelu noć smo ih rastavljali – svi se slijepili…

Misterija banjalučkog ćevapa ili nikada ispričana priča o nastanku ćevapa u pločicama do danas je ostala zakopana u nikada napisanim gastronomskim knjigama. Jedna priča, neprovjerena naravno, kaže da se banjalučki ćevap – u obliku kakvom ga danas prepoznajemo – nastao u vrijeme čuvenog banjalučkog duhovskog vašara.

Naravno, postoji i druga, intrigantija priča, ona po kojoj banjalučki ćevap nije Banjalučanin, nego Glamočak! Po toj verziji, banjalučki ćevap je zapravo "rođen" u okolini Glamoča, odakle je u Banjaluku oko 1920. godine doselila porodica Đuzel – preci čuvenog Muje, čovjeka koji je izgradio, bez sumnje, najpoznatiji banjalučki ćevabžijski brend, onaj “Kod Muje”. Kao i u svakoj dobroj priči, i ova priča ima “opoziciju”: onu po kojoj je praotac banjalučkog ćevapa zakopan u davnine i da mu se imena i roda, zapravo, niko ni ne sjeća.

Nebojša Kuštrinović, meteorolog u penziji i promoter prvog banjalučkog “Ćevap festa”, kaže da je “praotac” tih tvrdnji tvrdnji čuveni ćevabžija Parero. On se, prepričava Kuštrinović, nikad nije složio da od Mujine porodice potiče banjalučki ćevap, tvrdeći da se u gradu na Vrbasu odvajkada pravila ova delicija i da je onaj “Mujin” samo jedna od brojnih varijanti banjalučkog ćevapa.

- Po svemu sudeći, a opet u odsustvu pouzdanih istorijskih izvora, ova, Parerova tvrdnja bi mogla biti približnija istini naprosto iz razloga što je ćevap već vijekovima dio grada na Vrbasu, i to u obliku kakvom ga i danas poznajemo - kaže Kuštrinović.

Bez obzira što ga danas priprema veliki broj ćevabdžija i mesara – operiše se sa cifrom od nekih 20-tak klasičnih ćevabdžinica na području grada – jedinstvenost banjalučkog ćevapa zadržana je do danas i po tome je prepoznatljiv širom regiona. Dakle, banjalučki ćevap je jedinstven po svom ukusu, izgledu i načinu serviranja. Po obliku, banjalučki ćevapi su prečnika oko dva centimetra, dužine oko pet centimetara, i prave se kao pločice od po četiri ćevapa u nizu. To što nisu pojedinačni, već sastavljeni u pločicu, osnovna je, bar u vizuelnom smislu, razlika od drugih ćevapa koji se služe i peku pojedinačno.

Uz to, posebna je i sama lepinja, koji zahtijeva ruke vještog pekara. Pekari kažu da tijesto mora biti jako vlažno, te da se, po njihovom receptu, umače u mekinje i peče kratko na vrlo visokoj temperaturi (više od 400 stepeni Celzijusa). Naravno, podrazumijeva se da se banjalučki ćevap priprema isključivo na drvenom uglju, te se, naravno, jede prstima, bez upotrebe pribora za jelo. Ono što je najveća tajna i što pravi suštinski razliku među ćevabdžinicama jeste meso od kojeg se priprema.

Ono što je opštepoznato jeste da se banjalučki ćevap pravi od više vrsta mesa – pri čemu dominanatni dio smjese čini mješavina bravetine i govedine. S druge strane, tajna je, po svemu sudeći, u začinima čiji tačan omjer je poznat veoma malom broju majstora. Ova tajna se, kako tradicija nalaže, prenosi se sa roditelja na djecu. U praksi, svaka ćevabdžinica ima svoj tajni recept.

Pogledajte dokumentarni film “Cijeli svijet, a banjalučki”, čiji je autor, dugogodišnji televizijski novinar i urednik Milan Rakić.