BIRO PRIČE

Dejan Kamenjašević: Jugoslovenski program košarke živi u UAE

Zahvaljujući sportskom stručnjaku iz Sarajeva, u Dubaiju je osnovana PSSA, sportska akademija čiji polaznici postižu izvanredne rezultate

15.03.2018.

Pre nepunih godinu dana u Ujedinjenim Arapskim Emiratima otvorena je PSSA, specijalizovana košarkaška akademija iza koje svojim trenerskim radom stoji Dejan Kamenjašević. Starije generacije koje su odrastale u ex-Yu odlično pamte glas njegovog oca Mirka Kamenjaševića, legendarnog sportskog komentatora koji je sinu utkao ljubav prema sportu i time mu umnogome odredio profesionalni put.

Do ranih devedesetih Dejan je igrao košarku u rodnom Sarajevu, a onda je 1993. sa porodicom izbegao u Španiju, ostavivši u gradu na Miljacki sve što je porodica Kamenjašević decenijama sticala. Poneo je samo uspomene i veru da će njegova porodica opet živeti srećno i da će dobiti priliku da se dokaže na novom podneblju. Život je, međutim, imao drugačije planove – Kamenjaševići su za svaki dan boravka u Španiji morali debelo da se pomuče. Utoliko je danas miris Dejanovog uspeha opojniji dok gleda svoju suprugu i porodicu sa kojom živi u Dubaiju i odlazi u posete porodici koja je ostala da živi u Španiji.

U razgovoru za Naš Biro Dejan se priseća odlaska u Đironu i velikih iskušenja na koja je uspešno odgovorio, govori o trenerskoj karijeri u inostranstvu i otkriva kako je nastala PSSA, akademija koja je za kratko vreme postigla veliki uspeh u pustinji.

Od Sarajeva do Đirone

Od 1993. Bosnu ste zamenili Španijom. Kakva su Vaša sećanja na boravak u Đironi?

- To je moj drugi dom, poslije moga Sarajeva. Ja sam u Đironi završio školu, tamo su mi se rodila djeca, Marko i Marina, i tamo sam upoznao prijatelje za čitav život. U Đironi sam odrastao u košarkaškog stručnjaka i postigao sve ono o čemu stranac u Španiji može samo da sanja. Završio sam višu trenersku školu, četiri u mojoj promociji, radio na ACB i Euroleage nivou plus 2 Španska liga punih devet godina, bio član Akasvayu Đirone generacije koja je osvojila FIBA Cup, u timu sa Markom Gasolom na primjer, poslje postao član velike Baskonije i bio na korak Final 4 u Euroleague. Radio sam sa velikim imenima kao što su Ričard Kasas, Pedro Martinez, Pablo Laso, ali posebno bih istakao dvoje ljudi koji su moji kućni prijatelji, familija, veliki treneri i velike ličnosti - Žana Tabaka i Svetislava Pešića. Oni su na neki način i obilježili moju karijeru, svako na svoj način. Sve skupa proveo sam 20 punih godina tamo, govorim španski i katalonski, i poznajem dobro njihov mentalitet. U Đironi još žive moja sestra, šura, mama i mnogi prijatelji i dalja famiija, tako da često idem tamo.

Kad čovek u jednom trenutku izgubi sva materijalna dobra koja je njegova porodica decenijama sticala i nađe se na “brisanom prostoru”, odakle crpi snagu da ne ide razočaran i ogorčen kroz život?

- Moj život je bio vrlo težak i komplikovan kao i život svake druge izbjeglice ili ljudi koji su ostali u ratu, na primjer u mom rodnom Sarajevu. Puno je različitih životnih priča, ali moja je možda specifična. Došao sam u Đironu mlad, nisam znao jezik, moji roditelji su bili stariji, posebno moj otac Mirko Kamenjašević koji je tada imao 63 godine, moja sestra samo 12, a mama i ja smo jedini bili radno spremni. Humanitarna organizacija koja nas je dovela odmah nas je i napustila, tako da je trebalo da se od početka snalazimo sami, bez znanja jezika, zahvaljujući pomoći samo nekih dobrih ljudi. Mama je čistila haustore i stubišta, a ja sam radio kao konobar na autobuskoj stanici od četiri popodne do pet ujutro. Tako smo preživjeli u prve dvije godine, i to je omogućilo da moja sestra studira, i da na kraju kao familija isplivamo iz vrlo teške situacije.

Poslije izlaska iz Sarajeva izgubio sam sve, baš kao i moji roditelji kojima je to teže padalo... Počeo sam od nule sa 17 godina i to uopšte nije bilo lako, naprotiv, ali to je veliko životno iskustvo. Poslje toga sam bio jači, iskusniji i sazrio na neki način, uspio sam da završim školu, onda trenersku školu, da pomognem mojoj familiji, čak da dovedemo i pomognemo drugima, da razvijem respektabilnu košarkašku karijeru u tako sportskoj zemlji i da budem osoba koja je izašla iz brisanog prostora sa vrlo malo gorčine koju sam vremenom naučio da kontrolišem.

Koliko Vam je bilo teško da se izborite za svoje mesto pod suncem u Španiji? Da li se tih vremena danas sećate s nostalgijom?

- Bilo je mnogo teško, jer sam morao da radim više i napornije od drugih kolega, posebno u sportu. Ipak, isplatilo se, iako me nikada neće priznavati kao Španca niti ja to tražim, ali opet imam njihov pasoš, stečeno iskustvo, i poštujem tu zemlju. Više nostalgije imam za rodnim Sarajevom, iako će Đirona i Španija uvijek biti važan dio mog života.

U karijeri košarkaškog trenera imali ste veliku podršku Svetislava Pešića. Šta je najvažnije što ste od njega naučili?

- Sve! On me učio životu, sportu i poslije smrti moga oca bio moj drugi otac. Coach je veliki čovjek, najveći stručnjak u Evropi zajedno sa Željkom Obradovićem i bez sumnje čovjek koji je ostavio dubok trag na mene. Sada smo familijarni prijatelji, stalno se čujemo i vremenom sam dobio njegovo povjerenje i poštovanje. O njemu kao o treneru ne bi trebalo da trošimo riječi, ali malo ko poznaje njegovu ljudskost, dobrotu i altruizam koji pokazuje kada nije na terenu.

PSSA – svet u malom

Pre nepunih godinu dana u Ujedinjenim Arapskim Emiratima osnovali ste košarkašku akademiju PSSA. Koja je prednost PSSA u odnosu na druge košarkaške akademije u ovom delu sveta i da li ćete u dogledno vreme imati i druge sportove u okviru PSSA?

- Skoro pet godina sam u Dubaiju. Ranije sam osnovao i radio u jednoj drugoj košarkaškoj akademiji koja je postizala izvanredne rezultate, imam veliko iskustvo i poznavanje tržišta. Prije godinu dana sam se odlučio na promijenu i ušao u projekat PSSA sa jednom lokalnom familijom. Presretan sam i mislim da je PSSA pun pogodak na sportskom tržištu u Emiratima. Mi namjeravamo da imamo druge sportove u budućnosti, a za sada je košarka primarni sport zbog mog iskustva i strasti koje za ovaj prelijepi sport ima moj partner gospodin Mohamed. Mi smo sada već prošli broj od 400 studenata između vanškolske aktivnosti (ASA), i naše akademije, radimo na 32 lokacije i imamo zaposlenih sedam trenera. Sa naših prostora je Ivan Smiljanić, inače u stručnom štabu reprezentacije Srbije, Senad Muminović iz Tuzle i Bojan Bajec iz Sarajeva koji je operation manager firme.

Mi smo poslije samo šest mjeseci, dakle praktično dva terma, došli do brojeva što u bivšoj firmi nismo uspijeli ni za skoro četiri godine, ali opet naše ambicije su veće i mi želimo da radimo paralelno sa akademijom i razne druge projekte koji će učiniti našu firmu jedinstvenom. Već smo na začeću četiri velika projekta koja potpuno ispunjavaju sportske potrebe tržišta u Dubaiju i smatram da zbog toga, kao i zbog visoko kvalifikovanih trenera i osoblja koji rade u našoj firmi, tako i zbog ambicija i biznis modela našeg vlasnika, mi možemo da budemo vodeća sportska akademija u dogledno vrijeme. Osim ovih profesionalaca, imamo Turaka, Grka, Engleza, Egipćana, Indijaca, Kazahstanaca, Brazilaca i ljudi drugih nacionalnosti; PSSA je firma sa više od 10 različitih nacionalnosti, dakle prava svjetska košarkaška i sportska firma, otvorena za sve koji vole ovaj sport i žele da uživaju u njemu na različitim takmičarskim nivoima. Radimo na starom jugoslavenskom programu koji se pokazao i poslje toliko godina kao najjači i najrespektabilniji. Jugoslavenska škola košarke je opšte poznata u svijetu i mi smo ponosni da pokušavamo da sljedimo njene korake.

Kakve su šanse košarkaških trenera iz ex-Yu da se zaposle u Emiratima i koje licence su im potrebne?

- Šanse naših trenera da dobiju angažman ovdje su velike, a FIBA licenca je jedan od važnih preduslova. Mislim da će biti sve više posla, posebno u košarci koja se širi, ali isto tako moramo da znamo da će biti i sve veća konkurencija i da će sve više uzimati kvalifikovane trenere, jer sport napreduje i nivo se diže na sreću svih nas koji se bavimo sportom.

Kakva je Vaša stručna procena - imaju li Emiraćani talenta za bavljenje košarkom?

- Emiraćani, kao i svaka nacija, imaju potencijala i kapaciteta, ali moraju da rade na tome. Sport i razvoj u sportu nije od danas za sutra, potreban je proces i posebno da bude uspostavljen sistem da bi oni počeli da dobijaju talentovane sportiste, pa i košarkaše. Njihova liga je još slaba, rad sa mlađim kategorijama vrlo je diskutabilan, i u stvari samo se radi dobro u dvije-tri akademije u Dubaiju; PSSA je jedina u Abu Dabiju kao Akademija ne ASA, i možda ponekoj školi. Djeca igraju turnire a ne lige; vršnjaci u Evropi od, na primjer, 15 godina treniraju šest puta sedmično, dok Emiraćani pa čak i ekspati ovdje to rade maksimalno dva puta.Djeca u Evropi imaju jednu utakmicu sedmično za 10 mjeseci sezone, a ovdje jednom sedmično za dva mjeseca školske sezone, a za akademije ni to. Naša akademija je ove godine za samo šest mjeseci odigrala više od 80 utakmica između uzrasta od pet do 21. godine, govorimo o možda šest timova - dakle 13 utakmica po timu, što znači dva mjesečno, što je opet upola manje nego u Evropi, ali opet je veliki pomak i velika stvar, i to je jedan od razloga zašto je PSSA jedinstvena akademija.

Jake veze Emirata i ex-Yu

Da li ćete do kraja godine voditi polaznike PSSA u ex-Yu na pripreme i kampove?

- Namjeravamo da idemo u Novi Sad sa našim partnerom IMP na ljeto, kao i u Sarajevo, ali i da dovodimo našu djecu ovdje. Pokušavamo da uspostavimo što bolju saradnju i odnos sa univerzitetima ovdje i da pomognemo našim igračima i igračicama da dobiju priliku za stipendije u Emiratima. Mnogo je toga što dolazi i vjerujte mi nisu najjači oni koji imaju ideje nego oni koji ih znaju materijalizovati, a mi radimo na tome.

Da li vidite sebe do kraja života na Bliskom istoku ili ipak nameravate da se jednoga dana vratite u domovinu?

- Ne, definitivno ne, ovaj posao troši i ima vjek trajanja. Osim toga, moja supruga Alisa koja je ovdje sa mnom i koja je isto iz Sarajeva kao i ja, želi jednog dana da se vrati u naš rodni grad i tada ćemo možda živjeti između Barselone i Sarajeva, što nam je plan iz familijarnih razloga. Ipak, do tada i sada kada smo u najboljim godinama pokušaćemo da od PSSA napravimo ono što ova firma zaslužuje po ljudima koji rade u njoj i po uloženom trudu, i ono što UAE tržište treba; to je primarni cilj, kao i u životu - ostaviti nešto iza sebe, biti dosljedan svojim principima i raditi srcem ovaj posao. Mogu garantovati da je PSSA upravo takva akademija i da svako ko dođe kod nas to može da spozna odmah! Dakle, kada ova firma bude dosegla nivo za koji je i formirana, za što će biti potrebno i vremena i truda, tek onda će biti vrijeme za razmišljanje o “dizanju sidra”, jer onda je cilj ispunjen.